Sadržaj članka
Odgovor na ovo pitanje istodobno je kompliciran i jednostavan. Kompliciran je zato što su roditelji danas preplavljeni informacijama o tome što je normalno, a što nije za određenu razvojnu dob, kao i savjetima o tome kako biti dobar, bolji ili najbolji roditelj. Informacije su važne, ali kada ih je previše i kada ne dolaze uvijek iz pouzdanih izvora, mogu unijeti više zbunjenosti nego jasnoće. Jednostavan je zato što roditelji najbolje poznaju svoje dijete. Znaju kako ono inače spava, čemu se veseli, zbog čega se ljuti, kako traži blizinu i kako pokazuje da mu je teško. Zato onaj osjećaj u trbuhu da nešto nije sasvim kako treba vrijedi poslušati.
Roditelji nam često ne dolaze s jasnom tvrdnjom da postoji problem. Češće kažu: „Ne znam pretjerujem li, ali moje dijete u posljednje vrijeme nije svoje.” I nekad je i to sasvim dovoljan razlog za prvi razgovor.
Zabrinutost ne znači nužno da dijete ima ozbiljnu teškoću. Ponekad se pokaže da prolazi kroz očekivanu razvojnu fazu i da roditelji već rade upravo ono što mu je potrebno. I tada razgovor sa stručnjakom može donijeti olakšanje, sigurnost i jasnije smjernice. Ako teškoća postoji, njezino pravodobno prepoznavanje povećava mogućnost da dijete i obitelj dobiju odgovarajuću podršku prije nego što problem postane veći.
Kada ne treba čekati?
Postoje situacije u kojima nema prostora za praćenje i čekanje. Stručnu pomoć potrebno je potražiti odmah ako dijete ili mlada osoba:
- govori o samoubojstvu ili ima suicidalne misli ili plan,
- pokušalo je počiniti samoubojstvo,
- samoozljeđuje se,
- prijeti da će ozlijediti drugu osobu ili to pokušava učiniti,
- ponaša se tako da je njegova ili tuđa sigurnost neposredno ugrožena.
U takvoj situaciji ne treba čekati redovni termin za savjetovanje, nego se odmah obratiti hitnoj medicinskoj ili psihijatrijskoj službi. Ako postoji neposredna opasnost, potrebno je nazvati 112 ili 194.
Kada zastati i potražiti stručno mišljenje?
Nije svaka promjena znak ozbiljne teškoće. Djeca se razvijaju, prolaze kroz različite faze i na svoj način reagiraju na ono što im se događa. Jedan težak dan, nekoliko neprospavanih noći ili povremena svađa s prijateljima sami po sebi nisu razlog za uzbunu. Važna je šira slika. Dobro je zastati kada promjene traju, pojačavaju se, pojavljuju se u više područja života ili djetetu otežavaju da radi ono što je prije moglo. To mogu biti izražene promjene u spavanju ili hranjenju, povlačenje od obitelji i prijatelja, česta tuga, strah ili razdražljivost, poteškoće s koncentracijom i školskim obvezama ili gubitak interesa za stvari koje su dijete prije veselile.
Neko dijete neće riječima reći da mu je teško. Pokazat će to tako što ga često boli trbuh prije škole, više ne želi na trening, ne odvaja se od roditelja ili se zbog sitnica raspada na način koji mu nije uobičajen. Upravo je promjena u odnosu na to kakvo je dijete inače često važnija od usporedbe s drugom djecom.
Stručna podrška može biti važna i nakon izrazito stresnog ili traumatskog iskustva, poput nasilja, smrti bliske osobe, prometne nesreće ili prirodne katastrofe. I životne promjene poput razvoda roditelja ili selidbe mogu djetetu biti vrlo zahtjevne. Neka se djeca nakon takvog iskustva postupno vrate svojem uobičajenom funkcioniranju, dok drugoj treba više vremena i podrške. Ako vidite da se dijete teško oporavlja ili da teškoće ne popuštaju, dobro je potražiti stručno mišljenje.
Što je s pravilom od dva tjedna?
Promjene koje traju dva tjedna ili dulje mogu biti koristan orijentir, ali dva tjedna nisu štoperica koja odlučuje treba li djetetu pomoć.
Ako su promjene nagle, intenzivne, brzo se pogoršavaju ili ozbiljno narušavaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje, treba reagirati i ranije. S druge strane, ponekad je opravdano određeno vrijeme promatrati kako se dijete prilagođava na novu situaciju, uz više razgovora, blizine i podrške kod kuće.
Pritom se možete zapitati:
- Koliko dugo promjena traje i postaje li izraženija?
- Koliko odstupa od uobičajenog ponašanja mojeg djeteta?
- Utječe li na spavanje, hranjenje, školu, odnose ili svakodnevne aktivnosti?
- Uspijeva li se dijete oporaviti nakon teških trenutaka ili teškoća preuzima sve veći dio njegova dana?
- Brine li ovo samo mene ili promjenu primjećuju i drugi ljudi koji dobro poznaju dijete?
Ne morate znati odgovore na sva pitanja prije nego što se nekome obratite. Ponekad roditelju upravo treba netko s kim će ih mirno proći.
Što kada zabrinutost dolazi iz vrtića, škole ili s treninga
Ponekad će razgovor sa stručnjakom preporučiti netko iz djetetova okruženja - odgajatelj, učitelj, stručni suradnik, trener ili liječnik. Takvu preporuku nije uvijek lako čuti. Roditelj je može doživjeti kao kritiku djeteta ili vlastitog roditeljstva, što je razumljiva i ljudska prva reakcija.
Ipak, vrijedi zastati i poslušati što je druga osoba primijetila. Djeca nisu ista u svim okruženjima. Ono što kod kuće ne pokazuju, ponekad postane vidljivo među vršnjacima, pred školskim zahtjevima ili u drugim situacijama u kojima roditelji nisu prisutni.
Preporuka ne znači nužno da postoji ozbiljan problem, kao što ni jedno opažanje ne daje cijelu sliku. No slika postaje jasnija kada je zajedno slažu ljudi koji dijete poznaju u različitim dijelovima njegova života. Dijete je bogatije kada oko sebe ima više odraslih koji ga vide, poznaju i o njemu brinu.
Kako izgleda stručna podrška?
Roditelji ponekad odgađaju prvi razgovor jer zamišljaju da on automatski vodi prema dijagnozi ili dugotrajnom liječenju. U stvarnosti pomoć može izgledati vrlo različito.
Ponekad su dovoljne konzultacije s roditeljima i nekoliko praktičnih smjernica. Ponekad će stručnjak poželjeti upoznati dijete i vidjeti kako ono doživljava situaciju. Nekada će biti potrebni detaljnija procjena, praćenje ili određeni oblik tretmana.
Važno je da se roditelji pritom osjećaju kao članovi tima - da mogu postavljati pitanja, razumiju što se i zašto predlaže i otvoreno govore o svojim dvojbama. Stručnjaci i roditelji nisu na suprotnim stranama. Svatko donosi svoj dio znanja o djetetu i zajedno traže način da mu bude lakše.
Iako smo kao društvo naizgled povezaniji nego ikada prije, mnogi su roditelji u stvarnosti vrlo usamljeni. Osobito onda kada osjećaju da nešto nije u redu, a još ne znaju što se događa ni kome se obratiti.
Ne morate čekati da postane nepodnošljivo kako biste imali pravo zatražiti pomoć. Ponekad će prvi razgovor otvoriti put prema daljnjoj podršci, a ponekad će donijeti potvrdu da ste već na dobrom putu.
Traženje pomoći nije znak neuspjeha. To je jedan od načina na koji roditelj kaže: „Vidim da ti je teško i ne želim da kroz to prolaziš sam.” A ni roditelj kroz to ne mora prolaziti sam.
