Sadržaj članka
Roditelji se često pitaju što i kako reći djetetu kada prvi put s njim odlaze psihologu, psihijatru ili nekom drugom stručnjaku u području mentalnog zdravlja. S jedne strane ne žele lagati djetetu, a s druge strane ne žele dijete ni preplašiti. Mnogi roditelji ni sami ne znaju što točno očekivati, što im izaziva stres i tjeskobu koji se neminovno prenose na samo dijete.
Što se događa na prvom terminu
Zato ćemo prije svega pojasniti roditeljima što će se događati. Na dogovoreni termin doći ćete nekoliko minuta ranije. Dočekat će vas mlada i simpatična osoba s iskustvom rada s djecom odmah na prijemnom pultu i smjestit će vas u čekaonicu. Ako niste to učinili online, popunit ćete neke obrasce na tabletu, što uglavnom traje oko pet minuta. Sjest ćete u udobnu i opuštajuću čekaonicu, u kojoj je osiguran prostor i zabava za malu djecu (poput igračaka i male knjižnice), kao i adolescente (vreće za sjedenje, punkt za punjenje mobitela, časopisi). Po želji dobit ćete kavu, sok ili vodu, a uskoro će vas pozvati stručnjak kod kojeg ste naručeni. Ponekad ćete odmah ući svi zajedno, ponekad prvo roditelj(i) ili dijete, ovisno o procjeni stručnjaka. Razgovarat ćete, dijete će možda ispunjavati neke testove, crtati i igrati se. Neće se provoditi nikakvi neugodni postupci i djeca u pravilu imaju pozitivno iskustvo prvog susreta. Izaći ćete s detaljnim i jasnim planom daljnjih koraka, u čijem stvaranju aktivno sudjelujete i vi, i vaše dijete.
Djeca predškolske dobi
Djetetu predškolske dobi preporučujemo reći što kraće, jasnije i istinite informacije. Primjerice: „Sutra idemo kod jedne tete koja je psihologinja. Psihologinje su jako drage, razgovaraju s djecom i roditeljima o tome što ih veseli, što ih muči, gledaju kako olakšati neke stvari. Puno se igraju s djecom”. Poželjno je djetetu unijeti neki osjećaj kontrole, primjerice pitati ga koju igračku želi ponijeti i pokazati teti ili gdje želi ići na sladoled nakon termina. Bitno je da roditelj djetetu ne postavlja izbor oko toga hoće li ići ili ne — ta je odluka isključivo na odraslima, kao i da svojim tonom glasa, govorom tijela i riječima koje izgovara odlazak predstavi kao nešto pozitivno, ugodno i dio normalnog iskustva, jednako kao da najavljuje djetetu da će sutra ići u trgovinu. Djeca puno više upijaju kako nešto kažemo, nego što točno kažemo — to vrijedi za sve dobne skupine.
Djeca školske dobi
Djeca školske dobi uglavnom već znaju tko je psiholog, logoped i slično jer imaju stručnu službu u školi. Nekad imaju predodžbu koja nije potpuno točna, pa je dobro pitati dijete što ono misli da ta osoba radi. Ovisno o točnoj dobi i razvojnim mogućnostima djeteta, preporučuje se objasniti što zapravo radi stručnjak određenog profila i reći djetetu koji je razlog odlaska. To objašnjenje nikako ne treba ići u smjeru posramljivanja djeteta, primjerice da je razlog odlaska što je „zločesto” ili „najgore u razredu”. Može se reći primjerice: „Idemo vidjeti kako ti možemo pomoći oko učenja i/ili nekih ponašanja koja nas brinu”. Može se pitati dijete ima li ono nekih pitanja ili briga oko odlaska. Ako odgovore i ne znate, možete ih pokušati zajedno saznati ili obećati da ćete pitati čim dođete.
Adolescenti
Adolescenti sigurno imaju predodžbu o tome gdje će ići i što će se događati te je dobro pustiti ih da izraze svoj dojam. Mnogi adolescenti zapravo žele razgovarati sa stručnjakom mentalnog zdravlja jer je taj životni period sam po sebi obilježen konfuzijom, traženjem i dubljim promišljanjem, a stigma traženja stručne pomoći značajno je manja nego prije. Dapače, adolescenti često razmjenjuju iskustva o mentalnom zdravlju, traže sebi i drugima dijagnoze, otvoreno govore da idu na terapiju. Ipak, neki će imati otpor, koji može biti značajan i roditelje odvratiti od odlaska. U tom slučaju roditelji se mogu prvo obratiti na individualno savjetovanje, no zaključak je jasan: Ako roditelji smatraju potrebnim odvesti dijete, to nije područje pregovora. Adolescentu treba dati vrijeme i prostor da izrazi svoje mišljenje i emocije oko toga bez ljutnje i osude roditelja, no odluka je donesena, jednako kao da je somatski bolestan i želite ga odvesti liječniku. Koliko god se protiv granica bore, adolescenti ih duboko trebaju. Prođite s njima sva pitanja, brige, nedoumice. Recite otvoreno zašto idete, pa čak i ako pritom priznate da vama samima treba pomoć da ga razumijete. To nije poraz nego pobjeda. Svako dijete želi znati da je toliko važno svojim roditeljima.
Prije dolaska
Konačno, prođite s djetetom sve korake, posebno ako je dijete (potencijalno) neurodivergentno i teško podnosi novosti ili promjene. Pokažite mu slike prostora i stručnjaka. Recite mu jasno i glasno da smije reći sve što želi, bez straha i kočnice. Učinite predvidljivim ono što je na prvu nesigurno, to nemjerljivo smanjuje tjeskobu. Vidimo se!
