Hrast se borio s vjetrom i bio slomljen. Vrba se svinula kad je morala. I preživjela je.
Neka djeca vrlo teško podnose i male promjene ili stresne situacije. Neka djeca vrlo dobro funkcioniraju i nakon što prožive ozbiljne traume. Isti događaj nekome će upropastiti život, a drugi će iz njega crpiti snagu, zahvalnost i nadahnuće. Psihološki pojam koji se krije u pozadini tih razlika je otpornost. Otpornost je kapacitet za uspješnu prilagodbu usprkos prijetećim ili izazovnim okolnostima i oporavak nakon proživljenih teškoća.
Otpornost nije pretjerana pozitivnost. Djeca koja negiraju težinu svojih iskustava, odbacuju svaku neugodnu emociju i drže se pretjerano snažnima paradoksalno mogu biti najmanje otporna. Otporni pojedinci ne skrivaju ranjivost, dapače, no istovremeno zadržavaju svijest o tome da su emocije prolazne, da su iskustva različita i nose zdravu pozitivnu perspektivu budućnosti.
Otporna djeca:
- imaju pozitivnu sliku o sebi — vide se kao dobre, kvalitetne osobe vrijedne ljubavi i poštovanja;
- djeluju — vjeruju svojim kapacitetima suočavanja, rješavaju probleme, suočavaju se s emocijama, traže pomoć i podršku;
- koriste resurse — unutar sebe i izvan sebe (obitelj, vršnjaci, učitelji, hobiji);
- razumiju što je, a što nije pod njihovom kontrolom.
Sa svim ovim karakteristikama djeca i u najtežim okolnostima uglavnom uspiju pronaći smisao i svoju povijest doživjeti kao dio iskustva, a ne ono što ih potpuno definira.
Kako se razvija otpornost?
Djeca se rađaju s kapacitetom za otpornost, no ona ne dolazi sama po sebi. Jedan od glavnih čimbenika je odnos privrženosti koje dijete ostvaruje u ranim godinama s jednom ili više odraslih osoba koje o njemu primarno brinu, najčešće s majkom i ocem. Roditelji koji dosljedno odgovaraju na djetetove potrebe, kako tjelesne, tako i emocionalne, djetetu šalju poruku da je svijet sigurno mjesto. Isto tako, kada dijete gledaju s radošću i nježnošću, postaju prvo ogledalo koje djetetu šalje jasan odraz — ja vrijedim, bez obzira na to što postignem ili proživim. Procjenjuje se da oko 60-70 posto djece dobije barem jedan odnos ovakve, sigurne privrženosti, što je sjajan temelj za razvoj psihološke otpornosti.
Roditelji nastavljaju imati glavnu ulogu u razvoju otpornosti. Istraživanja pokazuju da su psihološki najotpornija djeca koja su odgajana autoritativno, što znači s puno topline i ljubavi, ali i jasnih i dosljednih granica. Važno je i da roditelji dijete spremno polagano puštaju iz gnijezda, da mu dozvole da pogriješi, padne, dobije lošu ocjenu. Na taj način šalju mu poruku da vjeruju u njega, da su pogreške dozvoljene i da se može nositi s prirodnim posljedicama svojih odabira.
Kako dijete odrasta, uloga roditelja i dalje je važna, no pridružuju im se vršnjaci. Dijete razvija prva prijateljstva, pripadnost grupi djece, prve ljubavi. Istraživanja pokazuju da je osjećaj pripadnosti jako važan u razvoju otpornosti. Djeca mogu pripadati raznim skupinama, poput obitelji, razreda, škole, sportskog kluba, zbora ili društva prijatelja. Kroz razne pozitivne, ali i vrlo bolne momente koje nose socijalni odnosi, ono gradi socijalnu kompetenciju. Razumije što je, kada i zašto prikladno, što drugi ljudi misle, žele, očekuju, s kim mogu i žele biti bliski, a s kim održati distancu i slično. Otporna djeca oslanjaju se na odnose i u njima se dobro snalaze.
Na neke čimbenike otpornosti ne možemo (puno) utjecati. Primjerice, istraživanja pokazuju da su djevojčice u prosjeku otpornije od dječaka ili da su djeca s višim socio-ekonomskim statusom otpornija od one slabijeg statusa. To se vjerojatno povezuje i s različitim socijalnim ulogama djevojčica i dječaka, primjerice toga koliko se razgovara o emocijama i koliko ih se potiče na traženje pomoći. Što se tiče financija, pretpostavlja se da su djeca koja žive na rubu siromaštva odgajana u stalnim egzistencijalnim brigama, da su češće okružena kriminalitetom i slično. Dakle, sam spol ili financije roditelja ne mogu učiniti dijete neotpornim. Čak se i u lošim okolnostima može raditi na razvoju psihološke otpornosti djece, dajući pritom direktan primjer otpornosti.
Kako razvijati otpornost djeteta već danas?
- Recite djetetu da ga volite, baš takvo kakvo je.
- Pokažite djetetu da vjerujete u njega da samo riješi neki zadatak (dovoljno jednostavan da ga može riješiti, a dovoljno težak da je izazovan, poput zagonetke, labirinta ili kućnog poligona), bez upadanja u proces i popravljanja.
- Budite nježni prema pogrešci ili neuspjehu djeteta. Iako možete osuditi ponašanje, nemojte uz to osuditi i samo dijete.
- Uključite djecu u važne razgovore i odluke koliko god je to razvojno primjereno. Njihova riječ neće biti zadnja, ali djeca vole čuti da cijenite njihovo mišljenje, primjerice oko preuređenja stana ili odlaska na ljetovanje. Uvažite ga kad je moguće.
- Podržavajte dijete u interesima i održavanju prijateljstava iako se vama možda ne sviđaju.
- Dajte djetetu jasne zadatke i obveze koje može izvršiti u svojoj dobi. Pohvalite ga i za trud, i za sami rezultat.
- Potičite izražavanje emocija, i ugodnih i neugodnih.
- Potičite kritičko mišljenje. Umjesto nuđenja brzih savjeta i rješenja ili nametanja univerzalnih istina, uđite u razgovor, istražujte zajedno.
- Slušajte kad su problemi naizgled mali. Tako će vam doći i kad budu veliki.
- Uvedite tradicije koje potiču razvoj zahvalnosti. Primjerice, na kraju dana ispričajte jedni drugima koji je bio najljepši trenutak dana ili čemu se radujete sutra.
Ne mora svaki dan biti savršen, kao ni sve okolnosti odrastanja. Mnoga djeca prošla su nezamislivo teške puteve pa su otporna zahvaljujući nekim odnosima koji su ih dotaknuli i vještinama koje su putem razvila. Kintsugi tehnika stvaranja novih japanskih vaza predivna je metafora za ono što otpornost u osnovi jest. Slomljena se vaza ne baca, već se njezini dijelovi spajaju smolom i prahom plemenitih metala (zlata ili srebra), stvarajući nepravilne, ali estetski vrlo lijepe i zanimljive uzorke. Koliko god vaza bila slomljena, nije kasno za lijepljenje. Otpornost je kao mišić, vježba se i razvija kroz cijeli život.
