Sadržaj članka
Suvremeni pristup odgoju naglašava da je odnos s djetetom u nekoj mjeri jednak kao i svaki drugi odnos u životu — obje strane daju i primaju, komuniciraju i osjećaju. Iz toga je očito da se očekuje da se dijete mijenja u tom odnosu, kao i u tradicionalnom pristupu odgoju, ali i da se roditelji mijenjaju kroz taj odnos, što se nikada prije nije propagiralo. Prema Vijeću Europe postoje četiri stupa suvremenog roditeljstva:
- Brižno ponašanje
- Pružanje strukture, granica i vođenja
- Uvažavanje djeteta kao osobe
- Osnaživanje djeteta
1. Brižno ponašanje
Ovaj stup roditeljstva odnosi se na ponašanja roditelja koja odgovaraju na djetetove potrebe za ljubavlju, sigurnošću, pripadanjem i prihvaćanjem djeteta takvog kakvo jest. To znači da se roditelj ponaša kao sigurna baza iz koje dijete može krenuti istraživati svijet oko sebe, ali u koju se može vratiti kada osjeti, strah, tugu i umor, ili bilo koju drugu neugodnu emociju. Roditelj bi trebao biti osjetljiv na poruke djeteta i primjereno odgovarati na njih, pokazivati toplinu i ljubav prema djetetu — riječima, zagrljajima, provođenjem kvalitetnog vremena s djetetom, pružanjem utjehe, zaštite i podrške djetetu u njemu teškim trenutcima. Pri tome je iznimno važno da je roditelj dosljedan i da odgovara na one potrebe koje dijete zaista ima u datom trenutku. Kao što se novorođenče ne može utješiti stalnim hranjenjem ako plače zbog mokre pelene, tako se ni starije dijete ne može uistinu zadovoljiti poklonima ako pati zbog manjka emocionalne topline. Usklađenost s djetetom preduvjet je brižnog ponašanja.
2. Pružanje strukture i vodstva
U javnosti se suvremeni pristup odgoju često doživljava kao pretjerano popustljiv, što nije njegova karakteristika. Ovaj stup odnosi se na davanje strukture djetetu kroz postavljanje granica te usmjeravanje djetetova ponašanja. To dovodi do osjećaja sigurnosti i predvidivosti kod djeteta, a jednako je važno kao i brižno ponašanje. Kreiranje urednog (ne pretjerano krutog, ali dosljednog) svakodnevnog rasporeda s obrascima djetetovih i obiteljskih aktivnosti pomaže očuvanju i izgradnji unutarnje strukture djeteta. Kako dijete odrasta, povećava se fleksibilnost u strukturiranju njegovog vremena i sadržaja aktivnosti, kako bi bili što prilagođeniji individualnim potrebama svakog djeteta. Istovremeno, postavljanje granica odvija se kroz razgovor s djetetom o tome što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje, izražavanje očekivanja od djeteta, ali i jasnih i konkretnih zahtjeva i posljedica za njihovo (ne)izvršavanje.
U svakodnevnom životu važno je:
- unaprijed dogovoriti pravila da bi se izbjegao sukob s djetetom u nekoj važnoj situaciji: „Kada danas budemo išli van, možemo ići do najbližeg parka i biti u njemu do ručka. Drugi put možemo provesti više vremena vani i ići do velikog parka”;
- dogovoreno pravilo formulirati na pozitivan način — u obliku nagrade, a ne prijetnje: „Gledat ćemo crtić zajedno kada završiš s pospremanjem igračaka”, umjesto „Nema paljenja televizije cijeli dan ako ne pospremiš za sobom”;
- koristiti prirodne posljedice neadekvatnih ponašanja: „Ako budeš trčao zatvorenih očiju, mogao bi pasti i udariti se”;
- u skladu s dobi dati djeci izbor nekih ponašanja: „Želiš li obući crvenu ili plavu majicu?”;
- preusmjeriti djetetovo ponašanje na neku drugu, prihvatljiviju aktivnost umjesto neprestanog ponavljanja riječi „NE”, „Prestani”, „Dosta”; „Nemoj”;
- izabrati bitke — izabrati djetetova ponašanja koja ćete ignorirati, koja nisu opasna za dijete i okolinu;
- veći naglasak staviti na pohvale adekvatnih ponašanja, nego na naglašavanje neadekvatnih;
- zajednički dogovarati neka pravila i posljedice — djeca su sposobna sudjelovati u tome i osjećat će se ponosno što su uključeni u obiteljski život. Pritom pravila vrijede za sve članove obitelji (npr. da nema tučnjave ili ekrana za stolom).
Nasilna ponašanja roditelja poput fizičkog kažnjavanja djeteta, nazivanja pogrdnim imenima ili posramljivanja uče dijete da se treba bojati roditelja, da je opravdano tući ili vrijeđati ljude koje vole te šalju djetetu poruku da zapravo ne vrijedi. Dovode do srama i nemogućnosti kontroliranja osjećaja ljutnje, što djeca onda često iskaljuju burnim reakcijama na frustracije, agresivnim ponašanjem prema drugoj djeci, stvarima, a ponekad i roditeljima.
3. Uvažavanje djeteta kao osobe
Ranije je ova potreba djeteta najčešće bila potpuno zanemarena. Radi se o ispunjavanju prava djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao osobu koja ima svoje mišljenje, ideje i planove. Roditelji i odgajatelji to postižu pokazujući zanimanje za djetetova svakodnevna iskustva, slušanjem i razumijevanjem djeteta te uvažavanjem i djetetovog mišljenja u stvarima koje se tiču njegovog i obiteljskog života. Važno je izbjegavati krajnosti — neki roditelji smatraju da djeca razumiju jako malo toga i nisu sposobna dati svoje mišljenje o različitim stvarima, dok neki stavljaju pretjeranu odgovornost na djecu, očekuju od njih da sami donose odluke i brinu za sebe i u situacijama koje su im emocionalno teške. Primjerice, petogodišnje dijete može dati mišljenje o tome kako bi voljelo provesti vikend, a preteško mu je donijeti mišljenje oko financijske situacije obitelji.
4. Osnaživanje djeteta
Roditelji su odgovorni za stvaranje prilika u kojima dijete uči i stječe nova iskustva te za omogućavanje osjećaja samostalnosti djeteta. Važno je omogućiti djetetu da se osjeća sposobno u okvirima njegove dobi te da dobije poruku da roditelji i odgajatelji vjeruju da ono može napraviti različite stvari. U suprotnome dijete se može povući od pokušavanja novih aktivnosti i postati pasivno. Primjerice, ako dijete može samostalno ući u automobil, iako mu treba minuta duže nego kad odrasli pomažu, dobro ga je pustiti da samo pokuša, umjesto da ga samo podignemo i ubacimo. Naravno da smo nekad u žurbi i da postoje iznimke kad je praktičnost važna, ali ovdje govorimo o obrascu ponašanja i okviru razmišljanja.
Suvremeni odgoj stavlja naglasak na odgovornosti, a ne na krivnji. Iz krivnje ne djelujemo jednako autentično i efikasno, ona nas usmjerava na prošla iskustva umjesto na sadašnjost i budućnost, baca nas u bespomoćnost. Odgovornost nas s druge strane okreće prema naprijed, vraća ili uspostavlja osjećaj kontrole i motivira na promjene. Dijete ima odgovornost za svoje ponašanje, roditelj za svoje ponašanje, a odgovornost za odnos roditelja i djeteta je na roditelju. Birati suvremeni pristup roditeljstvu nikako ne znači odustati od roditeljske odgovornosti. Dapače, takav izbor upravo nas okreće odgovornosti za brigu o sebi, djeci i obitelji na cjelovit način, koji mijenja ukupnu klimu obitelji, prekida neke negativne obrasce ranijih generacija i stvara mentalno zdravije društvo budućnosti.
