Odrasli često kažu da su pod stresom. Razmišljaju o ozbiljnim problemima, odgovornostima i obvezama. Zato im se ponekad čini da djeca nemaju razloga biti pod stresom. Ne plaćaju račune, ne stavljaju hranu na stol, nisu odgovorni za druga živa bića. Bajka djetinjstva kao bezbrižnog perioda u našoj je kulturi prilično zastupljena, no stvarnost je drugačija. Iako djeca svoj doživljaj neće nazvati stresom, i ona ga doživljavaju kao uznemirenost koja se javlja kad zahtjevi okoline postanu preveliki za njihove sposobnosti suočavanja.
Hoće li neko iskustvo biti stresno određuju odgovori na tri pitanja: Je li ovo opasno? Mogu li ovo kontrolirati? Znam li se s ovim suočiti? Odrasla osoba koja brine oko objektivno velike stvari, poput toga da neće moći otplatiti kredit za kuću, mogla bi reći: „Da, opasno je, ali nije životno ugrožavajuće. Donekle mogu kontrolirati situaciju — možda raditi više, posuditi novac, tražiti drugo mjesto za život. Imam neke resurse za suočavanje.” S druge strane dijete brine o odraslima naizgled potpuno sitnoj i bezazlenoj temi poput čudovišta ispod kreveta. No, odgovor djeteta na ova pitanja značajno je drugačiji: „Jako je opasno, čudovište me može pojesti, ja ću umrijeti. Nemam nikakvu kontrolu nad situacijom. Ne znam što da radim”. Subjektivno iskustvo stresa u opisanim primjerima zapravo je veće za dijete nego odraslu osobu, koliko god se na papiru činilo drugačije.
Stres je neizbježan dio života. Može dolaziti iz frustracije kada dijete ne uspije nešto postići isprve, iz ljutnje kada mu primjerice netko otme igračku, iz tuge kada se na primjer prijatelj seli u drugu školu, iz tjeskobe pred važan ispit i slično. Stres sam po sebi nije loš. Svako stresno iskustvo koje dijete uz podršku odraslih, a kasnije sve samostalnije, preživi korak je ka njegovoj otpornosti i dugoročnoj emocionalnoj dobrobiti. Zato djecu nije cilj izolirati od svakog stresnog iskustva, dapače, cilj je podržati ih i pokazati kako se suočiti sa stresom, kako bi uspješno letjeli izvan roditeljskoga gnijezda i u njega se vraćali kad god zatrebaju.
Kako prepoznati da je dijete pod stresom?
- Tjelesne reakcije: lupanje srca, znojenje, crvenilo u licu, probavne smetnje, teškoće sa spavanjem, ubrzano disanje, umor, neobjašnjivi bolovi najčešće glave i trbuha, mokrenje u krevet
- Emocionalne reakcije: promjene raspoloženja, negativan afekt, bezvoljnost, tjeskoba, strahovi, tuga, razdražljivost
- Kognitivne reakcije: rastresenost, teškoće pažnje, zaboravljivost, preokupiranost nekom temom ili pokušaji da o njoj izbjegava misliti
- Ponašajne reakcije: nemir, agresivnost, plakanje, pojačana potreba za rutinama, grickanje noktiju, čupkanje ili povlačenje kose
Znakovi stresa razlikuju se od djeteta do djeteta i ne očekujemo sve manifestacije kod svakog djeteta. Ono što je jednoj osobi stresno, drugoj ne mora biti.
Stresni događaj (stresor) može biti bilo što, no najčešće su to zahtjevi vezani za školu, prevelik broj i/ili intenzitet obveza, neke nove i nepoznate situacije, velike promjene, narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, gubitci, vlastite promjene (npr. pubertetske), vlastita bolest ili bolest bliske osobe.
Izvori i doživljaji stresa mogu biti akutni i kronični. Potraje li dulje vrijeme bez adekvatne podrške, stres postaje kroničan. Stres, koliko god snažan, može biti podnošljiv, što se odnosi na intenzivan, no relativno prolazan događaj ili period uz odgovarajuću podršku. Opasan stres je toksični stres, onaj koji je visokog intenziteta, dugog trajanja, bez prave pomoći za dijete, poput zlostavljanja, zanemarivanja, svjedočenja nasilju u obitelji i slično. Učinci toksičnog stresa su dugoročni, ozbiljni i u većini slučajeva zahtijevaju stručnu procjenu i pomoć.
Kako roditelji mogu pomoći?
Najvažnije što roditelj može učiniti je unijeti sebe u odnos s djetetom. Podržavajući odnos roditelja i djeteta glavni je zaštitni čimbenik od stresa za dijete. Djeca čiji roditelji jasno postavljaju granice s puno emocionalne topline i ljubavi bolje se nose sa stresom i koriste širi raspon načina suočavanja.
I premalo i previše brige može štetiti djetetu. Dijete ne treba pretjerano zaštitničke roditelje koji će nastojati ukloniti svaki stresor. Osim što to nije moguće, djetetu šalje poruku da nije kompetentno za rješavanje uobičajenih životnih problema i da se svijet ravna prema njegovim željama, što nije istina. Takva djeca često se nađu pred ozbiljnim izazovima u vršnjačkim odnosima, školskom okruženju i zapravo bilo kakvoj zahtjevnijoj situaciji. Više o tome pročitajte u tekstovima Kada djetetu treba stručna podrška? i Kako pripremiti dijete na prvi termin?.
U konkretnim terminima:
- Slušajte više nego što govorite. Uzrujano dijete ne treba odmah brzo rješenje i lekciju, treba vašu prisutnost i smirenost.
- Normalizirajte reakcije. Umjesto da odmah pokušate postići da se dijete prestane bojati ili plakati, recite mu da je normalno da se tako osjeća, kao i svi mi. I da će to proći.
- Učite dijete prepoznavati i imenovati emocije, neovisno o stanju stresa. Dijete koje zna prepoznati kad je ljuto, tužno i prestrašeno, to imenovati i podijeliti u puno je manjem riziku za ozbiljne teškoće mentalnog zdravlja.
- Prevenirajte. Kad pretpostavljate da dijete čeka stresni događaj, poput odlaska liječniku ili dobivanja mlađeg brata, unaprijed razgovarajte i pripremajte se za događaj.
- Otvoreno pitajte. Bez osude. Ako vam se čini da dijete nešto muči, recite to djetetu i pitajte s iskrenim interesom. Ako ne želi tada odgovoriti, ili možda ne može, ostavite otvorena vrata za drugi trenutak.
- Koristite fizički dodir. Maženje, zagrljaj, držanje za ruku i slični znakovi bliskosti nisu rezervirani samo za bebe. U nekim fazama djeca i mladi odbijat će tjelesni kontakt, ali vi ga nudite i nemojte uzimati osobno ako ga ne žele taj trenutak.
- Potičite kritičko mišljenje. Umjesto nuđenja gotovih rješenja, postavljajte što više pitanja o tome što djetetu pada napamet, koje su prednosti i nedostatci određenih izbora i slično. Poštujte odluku čak i ako ne bi bila vaš odabir, dok god nije opasna za dijete ili nekoga drugog.
- Pokažite djetetu kako se opustiti. Zajedno kuhajte, priredite kupku, duboko dišite, plešite, zamišljajte i crtajte sigurno mjesto. Potražite zajedno na internetu i druge mogućnosti od kojih dijete može birati kako se opustiti.
- Pomozite djetetu naći ravnotežu. Za redukciju stresa dobro je da ima neku tjelesnu aktivnost, ali ne smije postati preopterećeno. Vrijeme za odmor, kad se ne radi ništa posebno i kad je djetetu dosadno jednako je važno.
- Zaštitite dijete od odraslih tema. Djeca ne trebaju slušati o partnerskim problemima roditelja, detalje o financijama i slično. Ne mogu to razumjeti, a nepoznato izaziva stres i potiče fantazije koje su često crnje od realnosti.
- Pazite na male ekrane. Ograničite vrijeme, ali pazite i na sadržaje. Dok su djeca mala, koristite ih zajedno za različite svrhe poput video-poziva s bakom, traženja informacija, kupovanja karata za kazalište lutaka.
- Poštujte pravilo od 5-10 minuta. Prvih 5-10 minuta nakon buđenja, prvih 5-10 minuta kad se opet vidite (npr. nakon škole i posla) i zadnjih 5-10 minuta pred spavanje trebali bi biti vrijeme povezivanja, nježnosti i šale, bez ekrana, previše pitanja, kaosa i požurivanja.
- Modelirajte. Djeca puno više uče iz onoga što vide nego iz onoga što im kažemo. Razmislite o svojim strategijama suočavanja sa stresom i tome jesu li onakve kakve priželjkujemo za svoju djecu.
- Normalizirajte stručnu podršku. Ako su znakovi stresa intenzivni, dugotrajni i ometaju funkcioniranje djeteta, potražite stručnu pomoć i to djetetu predstavite kao normalan dio života.
Za kraj ostavljamo poruku jednog dječaka od devet godina: „Kada se djeca ne osjećaju dobro, roditelji samo trebaju grliti i reći da su dobri za njih”.
